Kako je Blagoje Jovović presudio Anti Paveliću u Argentini: Pucam i pomislim - bolje da ostane živ! A onda ugledam torbu s dokumentima...
U Madridu 28. decembra 1959. godine umro je Ante Pavelić, jedan od najvećih ratnih zločinaca Drugog svetskog rata.
Njegovo ime nesraskidivo je vezano za Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), kvislinšku i zločinačku tvorevinu nastalu pod patronatom nacističke Nemačke i fašističke Italije, kao i za sistematske masovne zločine i genocid nad Srbima, Jevrejima, Romima i političkim protivnicima.
Pavelić je iza sebe ostavio krvavi trag, duboke rane i istorijsko nasleđe koje i danas izaziva jezu.
Smrt u egzilu
Nadomak Buenos Ajresa, u mračnoj ulici Sančez, u argentinskom gradiću Lomas del Palomar, 10. aprila 1957. godine, ukrstili su se putevi Anta Pavelića i Blagoja Jovovića.
Nakon Drugog svetskog rata, Pavelić je uz pomoć mreže saradnika i kanala Katoličke crkve uspeo da pobegne iz Evrope i pod lažnim identitetom se nastani u Argentini. Godinama je izbegavao pravdu za zločine pocinjene tokom rata, dok su ga bezuspešno tražile različite obaveštajne i emigrantske grupe.
Početkom 1957. godine, zahvaljujući informacijama dobijenim preko jednog bivšeg italijanskog generala, otkriveno je mesto Pavelićevog kretanja. Iako podaci nisu sadržali njegovo pravo ime, bili su dovoljni da se organizuje atentat.
Plan je vodio Jakov Jovović, dok se Blagoje Jovović dobrovoljno prijavio da izvrši napad. U pripremama mu se pridružio i Milo Krivokapić.
Prvobitno je odlučeno da atentat bude izvršen 9. aprila, uoči godišnjice osnivanja NDH. Međutim, tog dana Pavelić je izašao u pratnji supruge i ćerke, pa je akcija odložena za sledeće veče.
Pucnji u Palomaru
U sredu, 10. aprila 1957. godine, oko 21 čas, Pavelić je izašao iz autobusa u Lomas del Palomaru.
U jednom trenutku posumnjao je da je praćen, okrenuo se i zapucao prema svom pratiocu. Jovović je tada potrčao za njim i ispalio više hitaca. Dva metka pogodila su Pavelića u leđa dok je pokušavao da pobegne.
Sam Blagoje Jovović kasnije je opisao događaj, a njegovo svedocenje zabeleženo je u knjizi "Dva metka za Pavelića", koja predstavlja jedan od najdetaljnijih opisa atentata:
- Dolazim na sedam-osam metara. Pavelić me je osjetio, vidio... počeo da viče:
"Majku ti je*em srpsko-jevrejsku, komunističku!"
Čujem pucanj, ne znam odakle dolazi.
Ne stajem. Trčim pravo na Pavelića. Dođem na dva-tri metra i pucam. Jednom. Drugi put! Pucam mu u leđa, onako kako je bježao. Dva puta u njega. On pada.
Kako je nosio tašnu, ona mu ispadne, sa strane u jednu baštu.
Pao, ne mrda, ne mogu da vjerujem da se pravi mrtav, ako su dva metka u njega.
U tom trenutku pomislim - bolje je da ostane živ, jer će ga u bolnicu, narod će vidjeti i onda mu se mora suditi!
Da l' da ga pribijem? Onda ugledam onu tašnu. Dokumenti? Bilo bi dobro dokopati se... ali, ako su pare u torbi, pa me uhvate i proglase lopovom. I da sam ga ubio zbog para! Ostavim ja i Pavelića i torbu.
Neko viče:
"Jure, Jure!"
I puca se prema meni. Ja se okreni i pucam u tom pravcu. Ispalim tri hica.
Počnem da trčim oko zgrada, polukružnom ulicom.
Narod izlazi. Pitaju - šta je bilo?
Onako zadihan, govorim im:
"Gledajte šta rade ove budale tamo, napile se pa pucaju na sve živo!"
"Taj je lud ili pijan", vičem da me i oni sa prozora čuju.
Revolver mi u džepu. Ostavio sam samo jedan metak, za svaki slučaj.
Nakon pucnjave, Jovović i Krivokapić pobegli su u različitim pravcima i sakrili se kod prijatelja. Argentinske vlasti su brzo reagovale, a ranjeni Pavelić je ispitan u bolnici. Na pitanje žandarma koga sumnjici za atentat, izjavio je da iza napada stoji jugoslovenska ambasada, po nalogu Titove tajne policije.
Zbog šećerne bolesti, Pavelićeve rane nikada nisu u potpunosti zalečene, a hirurško vađenje metaka smatrano je previše rizičnim.
Umro je 28. decembra 1959. godine u Madridu. Atentat iz Buenos Ajresa ostao je upamćen kao ključni događaj koji je doveo do njegove smrti.
Ko je Blagoje Jovović
Blagoje Jovović, rođen 1922. godine u selu Kosić kod Danilovgrada, bio je srpski borac Jugoslovenske vojske u otadžbini, pripadnik Bjelopavlićke vojno-četničke brigade. Posleratne godine proveo je u emigraciji, najpre bežeći od političkih progona, a potom tražeći novi život u Argentini.
Upravo u Buenos Ajresu Jovović je saznao da se Pavelić, odgovoran za masovne zločine u NDH, slobodno kreće pod lažnim imenom. Prema kasnijim svedočenjima, Jovović je verovao da pravda nikada nije stigla Pavelića i da je njegova dužnost da učini ono što međunarodni sudovi nisu.
Zanimljivo je da decenijama nije govorio o svom činu. Živeo je povučeno, daleko od javnosti, bez političke promocije ili lične koristi. Tek pred kraj života, u razgovorima sa sveštenicima i novinarima, priznao je da je upravo on čovek koji je pucao na Anta Pavelića.
Kasnije je izjavio da je atentat izvršio iz ličnih i moralnih razloga - kao čin osvete za zločine počinjene nad Srbima u NDH.
Ante Pavelić
Ante Pavelić rođen je 14. jula 1889. godine u Bradini, u tadašnjoj Austrougarskoj monarhiji, na prostoru današnje Bosne i Hercegovine. Poticao je iz skromne porodice, školovao se u Sarajevu i Zagrebu, gde je završio pravni fakultet.
Već u mladosti pokazivao je izrazitu ambiciju, političku oštrinu i sklonost radikalnim idejama.
Kao mlad pravnik ulazi u politiku kroz Hrvatsku stranku prava, gde se ističe ekstremnim nacionalizmom, otvorenim antisrpstvom i neprihvatanjem zajedničke jugoslovenske države. Njegova politička retorika bila je agresivna, isključiva i sve više nasilna.
Nakon uvođenja šestojanuarske diktature 1929. godine, Pavelić beži iz Kraljevine Jugoslavije i odlazi u Italiju. Tamo, uz direktnu podršku Benito Musolinija, osniva ustaški pokret, terorističku organizaciju čiji je cilj bio razbijanje Jugoslavije oružanom borbom.
Terorizam pre rata
U emigraciji Pavelić organizuje ustaške kampove za obuku, planira diverzije i atentate. Najpoznatija akcija tog perioda bio je atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića u Marselju 1934. godine. Iako Pavelić nije lično povukao obarač, istorijski izvori ga navode kao jednog od ključnih organizatora i ideologa atentata, izvedenog u saradnji sa makedonskim VMRO-om.
Zbog toga je u Francuskoj osuđen na smrt u odsustvu, ali je zahvaljujući zaštiti fašističke Italije izbegao izručenje.
Stvaranje NDH
Aprila 1941. godine, posle sloma Kraljevine Jugoslavije, sile Osovine dovode Pavelića na vlast. Proglašena je Nezavisna Država Hrvatska, a Pavelić preuzima titulu poglavnika, apsolutnog vođe države, po uzoru na Hitlera i Musolinija.
Od samog početka njegove vlasti uspostavljen je totalitarni režim zasnovan na: rasnim zakonima, otvorenom teroru, političkim progonima, masovnim ubistvima.
Zločini i sistem smrti
Pod Pavelićevom vlašću formiran je sistem koncentracionih logora, među kojima je najzloglasniji bio Jasenovac, jedno od najvećih stratišta u okupiranoj Evropi. Logor nije bio samo radni ili sabirni - bio je mesto masovnih likvidacija, mučenja i brutalnosti koje su zaprepastile čak i nemačke saveznike.
Nemački general Edmund Glez fon Horstenau u svojim dnevnicima zapisao je da su "ustaški zločini takvi da razaraju svaku ideju reda i civilizacije".
Italijanski oficiri takođe su beležili zgražavanje nad metodama koje su ustaše koristile.
Pavelić je bio direktno obaveštavan o svemu. Brojni dokumenti potvrđuju da je znao za masovna ubistva i da ih nije samo tolerisao, već i podsticao. U pojedinim slučajevima lično je donosio odluke o sudbini zarobljenika i čitavih sela.
Ličnost, navike i karakter
Pavelić je bio izrazito paranoičan, opsednut ličnom bezbednošću. Retko se kretao bez naoružane pratnje, nosio je pancirni prsluk i često menjao prebivališta. Iako je propagandom građen kult ličnosti, privatno je bio povučen, hladan i proračunat.
Dok je narod gladovao, Pavelić i vrh režima živeli su u luksuzu. U Zagrebu je boravio u raskošnim rezidencijama, okružen privilegijama, dok je rat razarao zemlju.
Bekstvo i "pacovski kanali"
Pred kraj rata, svestan poraza, Pavelić beži iz zemlje. Koristeći mrežu za bekstvo nacističkih i fašističkih zločinaca, tzv. "pacovske kanale", preko Austrije i Italije stiže u Argentinu. Tamo godinama živi pod lažnim imenom, uz zaštitu režima Huana Perona.
Poznati lovac na naciste Simon Vizental kasnije je rekao:
"Ante Pavelić bio je jedan od najtraženijih ratnih zločinaca, ali i jedan od onih koji su najduže uspevali da izmaknu pravdi."
Pavelić je, na kraju, umro tiho, u tuđini - bez suđenja, bez presude i bez suočavanja sa žrtvama svoje politike. Istorija je, međutim, zapamtila i njegovo ime i metke koji su ga, makar simbolično, stigli.